Pre dosta vremena sam poceo da pisem. Kao i vecina, podstrek je bio osnovna skola, domaci zadaci i pismeni. Kod mene je otislo u nekom drugacijem pravcu. Iz sebi nepoznatog razloga, poceo sam da se praznim kroz to. Verujem da ce vecina onih koji budu procitali ove redove reci da je tesko u potpunosti predati se jednos osobi. Pretpostavljam da je to zbog tezine saznanja da neko zna nesto o vama sto je toliko intimno da je tesko ponoviti nakon inicijalnog zbacivanja tereta sa srca. Ovo je po mom misljenju najintimnija ispovest koju cu objaviti. Kada sam imao nekih 7-8 godina,u bio sam zlostavljan od strane decaka koji mi je danas prijatelj i o tome ne razgovaramo celu deceniju. Ni on ni ja nismo znali sta je u pitanju tada. Za nas je bila to samo igra. Za njega perpetuiranja porodicnih odnosa. Sa njegovim ocem ne razgovaram. Svojoj majci sam rekao. Nisam siguran da mi je poverovala, jer posle tog razgovora nismo pricali o tome. Bilo je jos jedno slicno iskustvo, ali je prerano da se o tome progovori. Pre dva meseca sam pristao da odem u zavod za mentalno zdravlje. Dijagnostifikovan mi je krajnje opsti granicni poremecaj licnosti. Oni koji se razumeju u materiju, shvatice da je to odgovor na pitanje koje nema odgovor. Imao sam suicidalnu epizodu, razbio sam flasu i planirao da presecem vene, pateticno koliko god zvucalo, u tom trenu je delovalo kao najbolja opcija izlaza iz zivota u koji sam se tada silno razocarao. Nije prvi put da sam pomisljao na tako nesto. Ustanovljena mi je i depresija, nisam siguran da li je u pitanju hronicna. Znam da imam manicne i agresivne epizode. Prvi put sam pristao na farmakoterapiju, za one koji ne znaju sta je to - lekovi. Doze su mi antidepresiv Lata od 10mg, poprilocno jak lifter, bar za mene koji nikada nisam koristio lekove do sada, i mocan antiepileptik/stabilizator Eftil od 500mg. Antidepresiv sluzi za to da me pokrene kada se probudim, neka vrsta liftera, a propratni efekti su vestacko ushicenje i blaga vrtoglavica. Eftil je komplikovaniji zbog toga sto prekida ubrzano paljenje sinapsi, usporava mozak, onemogucava brzopletost kod osoba koje poput mene jesu sklone impulsivnosti. Moj problem je bila ili jeste agresija. Otac mi je rekao da moram da budem oprezan kome cu reci da sam na lekovima. Plasi ga stigma koja me moze sustici. Razumem ga. Zeli mi najbolje. 6 meseci sam se samoizolovao. Napustio sam fakultet, zauzeo jos agresivniji stav prema svojoj familiji, odlucio da se ne odazivam prijateljima na pozive za druzenje. Opstao sam u potpuno destruktivnoj vezi koja me je kostala mnogo samopostovanja i zivaca, emocionalnog povredjivanja, te srozavanja u sopstvenim ocima i na kraju prijatelja. Kako jesam revansista, slicno sam zahtevao od druge strane. Ne mogu reci da na mojoj strani ne stoji velika krivica za to stanje. No, kako sam pristao da pocnem da se dizem sa dna na koje sam pao, moram gledati prvenstveno sebe. Danas sam u situaciji da sam smanjio alkohol na tri do cetiri puta konzumiranje alkohola nedeljno, najcesce tri do cetiri piva, nekada predjem tu granicu, ali posto oko ponoci moram da popijem stabilizator, strasno tesko se budim. No, posle skoro decenije mogu da zaspim pre 4. Sto je ogroman pomak. Odlucio sam da pocnem da se bavim fizickom aktivnoscu cim se finansijski stabilizujem. Osim hrane, u najvecem broju slucajeva sam nezavisan od roditelja.
Plan mi je da u roku od sest meseci pocnem da zivim sam, pre svega da bih naucio da zivim sam. I da po prvi put probam da izgradim odnos sa nekim na zdravim osnovama.
Hvala Vam na citanju. Nadam se da cete me razumeti zasto sam ovo napisao.
Nisam imao teže konkretne traume, osim možda nemilih situacija sa par komšija zbog sitnog vandalizma, već sam od ranog detinjstva imao stigmu "filozofa" jer sam uvek postavljao pitanja i preispitivao sve. Bio sam usamljen u muzici, filmovima i idejama. Neću sad da pravim ovde nikakvu razradu. Dešava mi se isto što i tebi, samo u nekoj blažoj, izmagličastoj varijanti, koja tek ponekad, pređe u manični period od par dana kada povređujem devojku koja me je sačuvala od sebe samog.
ReplyDeletePorodici se ne javljam, možda malo s kevine strane, zato što su dalje valjda, u Hrvatskoj je to malo drugačije, oni više prijatelji nego porodica. Već 2, sad će 3 godine od kad je umro ćale, a ja od najboljeg dede na planeti, od kojeg sam naučio bezmalo koliko i od samog ćaleta, uzmem 200 evra, zapalim na Bojanu i više se ne javim. Tad sam i sa ribom raskinuo, da me nije progonila bukvalno, verovatno bih se i sad dnevno odvaljivao sa masom dragih, ali nepoznatih ljudi. Hard core novčana situacija moje devojke i njenog oca me naterala da počnem rano da se brinem o "porodici", pa me i to donekle dojebalo. Sad šljakam, planiram da palim odavde što pre. Uspevam sebe da držim u plusu, istražujem puno snove, ne inhibiram se od bilo koje vrste posla i umetnosti. Mogu da kažem da su "odvratne" epizode sve ređe, i u stanju sam odmah da ih prepoznam, pa da, ako ne da prekinem, onda da saopštim voljenima da me nema par sati, pa odem i hodam nekud gde nikad nisam prošao. Puno lošeg sam kanalisao u crtež i sliku, pa sam čak i neku lovu napravio od toga, to me načinilo blago ponosnim, sasvim dovoljno da znam šta mogu da ponudim, a šta da ne prihvatam. Introspekcija je za mene značila i pakao i raj, ali sam došao do krajnjeg zaključka da sam dobra osoba (ovo je bio najteži deo mog života, ustanovljavanje upravo te proste informacije). Shvatio sam da sve moje najokrutnije misli nisu ništa osim preteranog afiniteta ka pomeranju granica uma. U saterivanju problema u ćošak su mi pomogli Ćale (koji je, ne znajući, kako samo najbolji roditelj može, produžio sebe kroz mene), Keva (koja je posle ćaletove smrti oživela i sama se uhvatila u koštac sa svojim demonima, na divan i graciouzan način), Sestra (koja mi je pokazala koliko smo isti kad je bilo najneophodnije, a koliko nemam moć nad njom kad je bilo najneophodnije), Devojka (<3)*
*Jedinu knjigu koju napišem u životu, pisaću o njoj. Sad ću samo reći da nema tih reči koje taj osećaj opisuju kako treba, ljubav je toliko slaba reč.
Ah da. I psihodelici. Lizergični Dietilamid (tačnije Dietilamid Lizergične Kiseline) odnosno LSD naročito, a odmah za njima i Tetrahidrokanabinol i Kanabidiol, MDMA, Psilocibin, Salvinorin, Dimetiltriptamin, respektivno. Samo u jednom periodu života nisam imao kontrolu nad supstancama, jer ih je kružilo previše. To je možda 3-4 meseca. Ostalih 5 godina od kako konzumiram psihodelike, radim to manje od 6-7 puta godišnje, sa ciljem, bez zezanja. Ono što izražavam kroz umetnost je uglavnom pod uticajem tih raznih perspektiva i srećan sam zbog toga.
Još jedna stvar. Ono što me uvek, bez premca držalo zdravim su snovi. Kada sam počeo da istražujem lucidne snove, dobio sam efekte toliko brzo da im se nisam nadao. Malo sam se uplašio moći svega toga, pa sam pauzirao sa vežbicama i istraživanjem. To je najkobnija greška mog života. Sada uredno sanjam 3-10 puta za noć, ako spavam puno "radno vreme", pogotovo ako imam 10-11 sati na raspolaganju, pred ustajanje su najbolji i najživlji. Inače, došao sam do stadijuma da iz jave uskačem direktno u san, ali je to dosta teško, jer iziskuje disciplinu mnogo veću od one koju trenutno imam.
ReplyDeleteFizički sam se najbolje u životu osećao kada sam, potaknut iskustvom jedinstva sa sobom i sa svime kroz LSD seansu, prestao da jedem meso, počeo da unosim dosta sirovog, organskog povrća i ukinuo neke gadosti koje sam svakodnevno unosio u sebe. Inače, pre 7 godina sam skinuo 35 kilograma (nikad nisam imao neki estetski trip, samo mi je zazvonilo da ne valja biti debeo). Inače, zubi mi se raspadaju zbog toga što sam uvek eskivirao zubare, a matorci su borili svoju bitku sa vetrenjačom koja mi je ubila ćaleta i nisu imali vremena da isprate i taj segment mog odrastanja. Sad nemam love da ih popravim, a školska zubarka me elegantno galvanizovala od državnih zubara.
Često ne završavam započeto. Volim te i želim da se tebi, kao i svakome ko se prepozna ikad u ovome što piše na ovoj strani, nađem sa svojim metodama, da ih ponudim na uzimanje. Meni pomažu puno, sam sa ih razradio, tako da su "organske" ;)